Tags

, , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

DUBRAVKO LOVRENOVIĆ: Pristupno predavanje održano u Akademiji nauka i umjetnosti BiH 23.04.2014.

Fra Antun Knežević

Fra Antun Knežević

1. Kontekst: tri postdejtonske Bosne

Moje izlaganje kretat će se oko „vječne“ bh. teme: pitanja identiteta. Riječ identitet, prema Bratoljubu Klaiću, označava „priznanje da netko ili nešto zaista jest ono čime se prikazuje, da je netko zaista osoba o kojoj se radi; skup značajki koje osobu čine onom koja jest“. Identitet u BiH idealno je polje za – rekao bi Tin Ujević: „Ispit savjesti“.
Moj identitet ne uklapa se ni u jedan od aktualnih postdejtonskih „bosnonazora“ predstavljenih sa tri Bosne: (Veliko)Bošnjačkom, (Veliko)Srpskom i (Veliko)Hrvatskom.
(Pre)Velika Bošnjačka Bosna „koja se može prospertitetno kontrolirati“: unitarna, isključiva, viktimistička, neobegovska, vezirska, ajanska i kapetanovska, groteskna, BiH etnolingvista i etnohistoričara, etnometeorologa i parlamentarnih etnoteologa, u vlasništvu 50-ak odabranih porodica, u kojoj „Narod zna“, kojoj se drugi moraju „prilagođavati“ jer se ona drugima više „prilagođavati“ neće. A – kao: prilagođavala se.
(Veliko)Srpska Bosna, jugoslavenska je Bosna, monarhijska i(li) komunistička, kojom dominiraju Srbi: nema Jugoslavije, nema Bosne, ako već mora da je bude, neka je bude što manje i što „naopakije“.
I – konačno: (Sve)Hrvatska Bosna – o njoj je ovdje riječ.
Za radni moto uzimam misao Stanka Lasića:
„Za svaki je narod bitno da može sebe dovesti u pitanje, da sebe vidi okom Drugoga. Dakle, snaga je nacije u njezinoj kulturi, u sposobnosti trajne kritičke negacije“.

2. Tekst: Kolonijalno-postkolonijalna nacija sa Bogom kao „poslovnim partnerom“

Umjesto „od stoljeća sedmog“ svoju poziciju „od stoljeća dvadesetog“ legitimiram razumijevanjem nacionalnog identiteta ne kao prirodne datosti nego kao proizvoda ideološko-kulturalnih elita – u ovom slučaju najprije crkvenih. Nacionalni identitet konstruirani je identitet podložan dekonstrukciji. On nije (za)dat za sva vremena, njime raspolaže samo pojedinac. U našem slučaju pogotovo, to nije tekst uklesan u kamenu, to je prije poruka poslana po golubu pismonoši u Bosnu iz Vatikana via Zagreb.

Zamišljena Hrvatska sa BiH: romantičarska tvorevina integralnog
pravaškog hrvatstva Ante Starčevića i papinskog političkog katolicizma

Tu „poruku“ poslanu u Bosnu koncem XIX. stoljeća „potpisuju“ Ante Starčević u ime romantičarsko-integralnog pravaškog hrvatstva i Papinstvo autor koncepta političkog katolicizma. Tako je rođena „externa“ nacija, koja je od samoga početka proizvodila pogubnu političku neistinu: „Izvan Hrvatske nema života“. Upravljanje identitetom „na daljinski“ pokazalo se krajnje rizičnim. Očekivani rezultati i neočekivane posljedice ne daju se uskladiti. Sanjao se tisućljetni san o hrvatskoj državi, ali umjesto jedne dobili smo dvije države sa Hrvatima kao „konstitutivnim“ narodom. Tisućljetni san „prebacio“ je plan: šta sa BiH kao neželjenom državom i (Hrvata)? Nađen je odgovor: Proglasili su nas „ustavnom“ dijasporom u vlastitoj domovini i državi. Kako smo postali dijaspora?

Kroatizacija Bošnjaka-katolika započeta na prijelazu iz XIX. u XX. st. – u ranoj fazi industrijalizacije i modernizacije BiH – proizvela je posljedice političke, kulturološke i psihološke naravi koje su izmijenile njihovu stoljećima sedimentiranu identitarnu „krvnu sliku“ i od bosanskohercegovačkog naroda – bar nominalno – napravile hrvatsku naciju. Tada započet, proces kulturološke standardizacije i ujednačavanja rezultirat će – pretvaranjem Bošnjaka-katolika u Hrvate-katolike – suštinskom promjenom pojmova poput “historijske zemlje”, “domovine”, “kulture” i “države” s transgeneracijskim preoblikovanjem njihovog političkog i kulturološkog habitusa.

Ovdje se postavljaju pitanja: Kako je bosanskohercegovačko – povijest, jezik, književnost i kultura – postalo hrvatsko? I kako je, crpeći iz bosanske, naprimjer iz bosanskog jezika, hrvatska kultura stvorila superiorni mit o sebi, dok je bosanskoj nalijepila etiketu manje vrijednosti.

Izvršeno u integralnom pravaškom duhu Ante Starčevića i papinskoga političkoga katolicizma nacionaliziranje ovog ruralnog bh. katoličanstva od samog ga je početka gurnulo u duboki procijep između kulturološke kroatizacije i zamišljene hrvatske države, koja je u romantičarskim pravaškim vizijama obuhvatila BiH. Mitologem o velikohrvatskoj državi sa BiH kao sastavnim dijelom bio je i ostao samo to – mitologem – praćen monološkim karakterom hrvatske nacije i političkom kulturom podaničkog i parohijalnog tipa.

Umjesto da bude, kako to kaže Stanko Lasić, u funkciji kulture, država je pretvorena u fetiš pod parolom: “Bog i Hrvati”. Rođena je nova “Geopolitika emocija”. Sve je krenulo iznova, a sve je, “secundum loca et tempora”, već bilo “viđeno” – i to: bez “Happyenda”.

Latinizacija – kroatizacija: ponovljeni scenarij: XIII. – XIX/XX. st.

A “viđeno” je sredinom XIII. st. kada se odigrao pokušaj latinizacije bosanskog ćirilo-metodskog katoličanstva rukovođen univerzalističkim Papinstvom Grgura VII. i Innocenta III. koji je završio kontraefektom – šizmom – otcjepljenjem Crkve bosanske od Rima.

Računajući sa svim autohtonim okolnostima političke i etnokonfesionalne naravi, kao i onima iz bližeg i daljeg okruženja, na proces kroatizacije Bošnjaka-katolika neposredno su utjecala dva događaja crkvene provenijencije: uspostava redovite crkvene hijerarhije u BiH 1881. i Prvi hrvatski katolički kongres održan u Zagrebu septembra 1900. godine. Oni daju odgovore na pitanja povezana sa porijeklom nacionalnog identiteta: 1. Ko čini naciju; 2. Zašto i kako se nacija javlja; 3. Kada i gdje je nacija nastala?

U srednjem vijeku katolički integrizam kao latinizacija, u XIX. i XX. st. kao kroatizacija: Rim kao vjersko i političko središte jednog malog, na povijesnu marginu smještenog naroda/nacije, Zagreb kao središte „matere-zemlje“ – „rezervne domovine.“ U oba slučaja pokušala se nametnuti „formula“: Mistično  tijelo  domovine = mistično tijelo Crkve. U oba slučaja procesima je upravljalo Papinstvo srednjovekovnoga monarhijskog mentaliteta. Radilo se o pokušajima nametanja kulturoloških i socijalnih standarda koji su doveli do subverzije identiteta. Tako je Katolička crkva postala “većinski vlasnik” hrvatske nacije. Ideologija nacije svoj je pandan dobila u teologiji nacije. U drevne religijske predodžbe uselio se nacionalni bog i otamo ga više niko, čak ni komunisti, nije uspio istjerati!

Identificirajući katoličanstvo i hrvatstvo Katolička crkva je predstavljala presudan faktor oblikovanja političkog identiteta bh. Hrvata sa dominantnom pozicijom u formuliranju kulturne politike, osobito promicanjem depolitiziranog laikata pod vodstvom hijerarhije – kako je to u okviru Katoličke akcije definirao papa Pijo XI. u svojoj enciklici Ubi arcano Dei consilio 1922. godine. U osnovi Katoličke akcije stajalo je pitanje odnosa crkvenog društva i političkih društava ojačalih u procesu sekularizacije a koja nisu pristajala na maloljetnički odnos prema Crkvi.

Potraga za Državom Hrvatskom u sklopu Austro
-Ugarske Monarhije i Kraljevine Jugoslavije

Nakon što je njihovo nacionalno božanstvo „Države Božje“ izjednačeno sa Hrvatskom (državom) započela je, gotovo cijelo stoljeće duga, agonija bh. Hrvata u cilju priključenja „materi-zemlji“ – ponovo bez „Happyenda“. U vrijeme Austro-Ugarske (1878-1918), oslonjene na pravaški program iz 1894, ideju pripajanja BiH Hrvatskoj u duhu preuređenja Monarhije zastupale su dvije autohtone političke stranke: Hrvatska narodna zajednica (1907) i Hrvatska katolička udruga (1910). Odigravši “bitnu ulogu u razvoju osjećajne integracije hrvatskoga naroda”, kao svaka romantična ideologija koja “ne posreduje istinito znanje o raznovrsnosti društvene stvarnosti koja ju je uvjetovala”, sadržavalo je pravaštvo niz iracionalnih elemenata: kod Starčevića kult razuma i odbijanje društvene i političke prakse, kod Kvaternika religiozni misticizam.

Na drugoj strani ove protonacionalne “medalje” djelovalo je Papinstvo rukovođeno idejom političkoga katolicizma konceptualiziranom u enciklici pape Leona XIII. Rerum novarum iz 1891. U skladu sa reafirmiranim papinskim samodržavljem odgovorila je ova enciklika na izazove vremena oličene u premoći ideologije liberalizma i preustroju apsolutističkih monarhija u ustavne parlamentarne države konceptom “katoličke izdvojenosti – ‘katolicizma’ kao ideologije katoličke organiziranosti, posebne kulture i politike, čak nacionalnog identiteta – zapravo, katoličkog paralelizma u svemu što je bilo nepoznato ili nepotrebno u dominantno katoličkoj Europi prije revolucije i liberalizma”.
To je dovelo do nastanka ili jačanja katoličkih političkih pokreta u Srednjoj Evropi ali i šire. Tako uobličen katolički pokret stupio je preko Kranjske i Krekove Katoličke narodne stranke na društvenu scenu Hrvatske koncem 1890-ih godina. U trenutku kada se ponovo postavilo pitanje ujedinjenja hrvatskih zemalja unutar Austro-Ugarske, poslije izvjesnoga kolebanja, prigrlio je hrvatski episkopat ideologiju katoličkog hrvatstva u obliku predstavljenom na Hrvatskom katoličkom kongresu 1900. Enciklika Leona XIII. inicirala je osnivanje katoličkih stranaka zasnovanih na kršćanskim načelima i svijesti da se društveni ciljevi ne mogu ostvariti bez političkog angažmana imajući prije svega u vidu kapitalizam i socijalizam. U takvim okolnostima, na prijelazu iz XIX. u XX. st., rođen je Hrvatski katolički pokret praćen nastankom niza laičkih udruga i glasila koje su prenosile i operacionalizirale načela političkoga katolicizma.

Jedan je to od balkanskih primjera koji svjedoče da se “nacije mogu napraviti na osnovi religije, a ne na osnovi jezika ili nečeg drugog”, “da su nacija i crkva u jugoistočnoj Evropi dva praktično nerazdvojiva pojma”. Na bh. povijesnu pozornicu, sa svim svojim patrijarhalnim „rekvizitima”, postavljena je nova „predstava“: „Nacionalistička drama spasenja”. Srednjovjekovno – „Nema spasa izvan Crkve” – prevedeno je u novovjekovno: „Nema spasa izvan Nacije”. Vjerski i etnički identitet podliježu drugim kulturnim pravilima uobličavanja unutar novog političkog horizonta. Rađa se novi oblik „grupne narcisoidnosti” – pojava „od najvećeg političkog značenja” – u čijem karakteru samoobožavanja, prema Frommu, „leže korijeni fanatizma”. Tako se začeo ogorčeni sukob između “Crkve i modernog svijeta u nastanku”. Tek će tokom Drugog vatikanskog koncila (1962-1965) u Katoličkoj crkvi vrijednosti moderniteta poput ljudskih prava, religijskih sloboda, autonomije svjetovnog i duhovnog (odvojenost države i Crkve), socijalna pravda i demokracija “biti iznova prepoznate i priznate kao kršćanske vrijednosti”.

Konstruiranje jezičnih opreka, njihovo ideologiziranje i funkcionaliziranje, na povijesnu i političku “agendu” došli su nakon što je svjetlo dana ugledalo božanstvo nacije kao izraz “kolektivne ličnosti”. Ovu pojavu opisao je Anthony Smith sintagmom: “vernakularna mobilizacija”.

S raspadom Monarhije, sa stajališta BiH, ovaj je politički koncept postao bespredmetan… ali i dalje rukovođen političkim strankama i ličnostima izvan BiH.

U državi SHS i Kraljevini Jugoslaviji (1918-1941), u Radićevoj, kao i kasnije, u Mačekovoj politici, kojom je dominiralo pitanje srpsko-hrvatskih odnosa, s osloncem na takozvano hrvatsko povijesno pravo, i ideologem o samo tri državotvorna naroda (Srbi, Hrvati i Slovenci), samostalni položaj BiH ostao je zamagljen. Mogućnost autonomije BiH prihvatao je Maček samo u okviru Hrvatske smatrajući Muslimane “najčišćim Hrvatima”, računajući na njihovu podršku u priključenju BiH Hrvatskoj. Jednom rođena, ova tlapnja vremenom je samo mijenjala svoje “glasnogovornike”.

Maček se zadovoljio podjelom BiH – stvaranjem autonomne Banovine Hrvatske 1939. s dijelovima historijske Bosne, u kojima su Hrvati činili većinu, ali podjela je dodatno zaoštrila pitanje: casus belli – Čija je Bosna?

Ono što je na političkom planu za bh. Hrvate značila Hrvatska (Republikanska) Seljačka Stranka, na kulturnom je planu značio HKD Napredak.

Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945): Država “Božje providnosti”:
Jedan narod, jedna vjera, jedan vođa

Povijesno iskustvo NDH pokazuje da se svehrvatska nacionalna država sa BiH kao sastavnim dijelom, mogla ostvariti jedino kao udruženi zločinački poduhvat. Etničko (rasno) čišćenje i ćišćenje nehrvatskih sadržaja iz klerofašistički shvaćene hrvatske kulture dobivaju sinonimno značenje.
Nemogućnost operacionalizacije velikohrvatske ideje u BiH najpreciznije je, u pismu upućenom Ministarstvu vanjskih poslova septembra 1942, opisao komandant Druge talijanske armije Mario Roata:
„(…) treba da priznamo da je Hrvatska, takva kakva je danas u velikoj mjeri minirana po pitanju etničkog sastava zbog priključenja Bosne i Hercegovine, jer ta oblast nema ništa zajedničkog sa Hrvatskom u pravom smislu te riječi i pretežno je naseljena Srbima pravoslavcima i muslimanima (…) Bosna i Hercegovina nemaju nikakve veze sa Hrvatskom, od koje ih dijeli široko korito Save i to ne samo fizički jer dok se u Hrvatskoj osjeća istorijsko-kulturni uticaj Beča, Bosna i Hercegovina svojim navikama, običajima, nošnjama i načinu života odražavaju bitni vizantijski uticaj, kao i uticaj duge otomanske vladavine. Bosna je šarolika, tipično balkanska oblast, koja može da bude sve, sem hrvatska“.

Bh. Hrvati između zločina, pasivizacije i Narodno-
oslobodilačkog pokreta: između Pavelića, Mačeka i Tita

Bh. Hrvati, tokom Drugog svjetskog rata, poput Bošnjaka i Srba, nisu predstavljali homogenu skupinu, te je, nakon početnog oduševljenja uspostavom NDH, postajalo sve jasnije da opredjeljenje za Komunističku Partiju Jugoslavije i Narodno Oslobodilački Pokret (NOP), u okolnostima trostruke okupacije NDH, predstavlja njihovu jedinu izglednu alternativu. To opredjeljenje dobilo je historijsku potvrdu. BiH je iz rata izišla sa nekim elementima državnosti koja „ima uporište prvenstveno u NOP-u, a ne u istorijskoj tradiciji“. Na nacionalnoj i političkoj razini ta je državnost, nakon AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, oličena u Narodnoj vladi BiH sastavljenoj 1945. od predstavnika Srba, Hrvata i Muslimana: prvoj takvoj vladi u povijesti BiH.

Ako se ovakav završetak političke borbe za BiH, u funkciji njezine ravnopravnosti sa ostalim jugoslavenskim republikama, usporedi sa pravaškim konceptom priključenja BiH Hrvatskoj u sklopu Austro-Ugarske, ili sa maglovitom kombinatorikom Hrvatske (Republikanske) Seljačke Stranke, koja je 1939. završila podjelom u okviru Hrvatske Banovine, onda komunistički, time i hrvatski, doprinos izgradnji državno-političke individualnosti BiH dobiva na historijskom značaju.

Bleiburg: zločin i kazna – hrvatski transgeneracijski sindrom sloma NDH

Bleiburg, malo polje nedaleko od jugoslavensko-austrijske granice, postaje maja mjeseca 1945. transgeneracijski traumatski sindrom sloma NDH i tako ostvarene potrage za hrvatskom državom, duboko urastao u kolektivnu hrvatsku svijest, ali i u memoriju brojnih pojedinaca koji su s trajnim psihičkim posljedicama hranjenim kasnije tzv. „zavjerom šutnje“ i ideološkim „pravovjerjem“ komunističkog režima preživjeli ovu tragediju nesagledivih razmjera. On se dalje prenosio na potomke žrtava u vidu „depresivne krivnje“ i „čestom dječjem nastavljanju roditeljskih osjećaja življenja pod smrtnom presudom“. Hrvatski odgovor na Bleiburg u Drugoj Jugoslaviji – viktimizacija i autizam – te je ljude dodatno udaljila od mogućnosti konstruktivnog prorađivanja traume. Jedan užas kažnjen je drugim užasom. Nacija „pod smrtnom presudom“ nastavila je svoju potragu za „materom-zemljom“. „Umijeće življenja“ postavilo je pitanje: kako odgovoriti na ovu „dualističku“ dilemu?

Bh. Hrvati u Drugoj Jugoslaviji (1945-1992):
teistička nacija u ateističkom političkom sistemu

BiH iz rata izlazi kao jedna od šest federalnih jedinica SFRJ, s načelno proklamiranom političko-administrativnom zasebnošću i ravnopravnošću Srba, Hrvata i Muslimana. Bilo je to „zlatno doba Bosne i Hercegovine“ – zlatno u odnosu na prethodno i sadašnje stanje.

Položaj bh. Hrvata, pod hipotekom ustaštva i „genocidnosti“, slijedio je kronološku vododjelnicu političkog razvoja Jugoslavije: do 1966. i poslije te godine. To dolazi do izražaja sagleda li se problem kroz optiku hrvatskih nacionalista i njihovu mitološku tezu o BiH kao projektu srpskih komunista i hrvatskoj tamnici, o „srbo“ ili „jugokomunistima“, čiji je cilj bio „pretvaranje“ etničkih Hrvata u Jugoslavene ili Srbe. U stvarnosti radilo se o tome da su i ustaški i komunistički totalitarizam činili hrvatsko povijesno nasljeđe. Naime, iz rata su kao pobjednici izišli Hrvati sudionici NOP-a, za razliku od vojno-politički poraženih ustaških formacija i režima koji su personificirali. Približno se po 200.000 boraca hrvatske nacionalnosti našlo na strani NOP-a i hrvatskih oružanih snaga u maju 1945. što zorno svjedoči „o podijeljenosti hrvatskog nacionalnog korpusa i o iznimno visokom ukupnom postotku vojno aktivnog stanovništva u Hrvatskoj [i BiH] Drugog svjetskog rata”.

Bh. Hrvati između sudjelovanja u vlasti i nacionalno-vjerske opozicije

Bh. Hrvati su u ovom razdoblju rascijepljeni između sudjelovanja u vlasti i nacionalno-vjerske opozicije predvođene Katoličkom crkvom – „Stepinčevom crkvom“ – koja će, do raspada Jugoslavije, predstavljati jezgru hrvatske opozicije komunističkom režimu. Takav, viktimistički stav, hranio se činjenicom da su najveće žrtve bh. Hrvati podnijeli nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada su masovno stradali od partizana i komunističkih vlasti. Politika Katoličke crkve određena je njezinom ukupnom politikom tokom i nakon Drugog svjetskog rata, personificiranoj u ličnosti pape Pija XII. koji je ustrajavao na „ideološko-paranoičnom antikomunizmu“. Time je potvrđena presudna uloga Katoličke crkve u oblikovanju političke kulture bh. Hrvata. U slučaju „dijasporičnih zajednica“ poput bh. Hrvata, kada se vjera u zajedničku naciju nije poklapala sa željenim granicama političke zajednice, organizirana vjera sa svojim obredima, liturgijom i hijerarhijom, svetim jezikom i pismom, spisima i kalendarima,  igrala je „moćnu ulogu čuvara (…) i privida misterija milenijumskog opstanka“.

Neuspjeli pokušaj kulturne homogenizacije i ujednačavanja

Ovo razdoblje obilježila su kulturna i ekonomsko-politička sučeljavanja Beograda i Zagreba u BiH, te sustavna nastojanja domaćeg partijskog rukovodstva na modernizaciji zemlje i izgradnji njezinog kulturnog, ekonomskog i političkog individualiteta kao federalne jedinice ravnopravne Srbiji i Hrvatskoj. U tom procesu, marginalizirani i samoizolirani, iako već u znatnijem procentu uključeni u partijska i društvena kretanja, bh. Hrvati vidljivo su zaostajali za Srbima i Muslimanima.

Rat u BiH (1991-1995) i bh. Hrvati: rat protiv države za koju su glasali

Rat u BiH (1991-1995) dočekali su bh. Hrvati kao već („tradicionalno“) po brojnosti treća nacionalna skupina. „Interpretativni ključ“ za razumijevanje ovog razdoblja nalazi se u sinergiji „dviju ideologija, ideologije izgona i ideologije humanog preseljenja“. Obje ove ideologije izdanak su „ideologije stvaranja etnički čistih prostora“. Bh. Hrvati, uoči rata, birali su: „odlučiti se za svoju naciju neovisno o postojanju države BiH, ili pak unutar te države“. Ta dilema odražavala je njihovu povijesnu dihotomiju: nepoklapanje kulturnog identiteta sa političkom jedinicom. Međutim, državne suverenosti BiH i njezinog međunarodnog priznanja ne bi bilo bez glasova bh. Hrvata. (Sve)hrvatska politika, predvođena Tuđmanom, to opredjeljenje je izigrala jer se u BiH rukovodila parcijalnim interesima paradržavne Hrvatske zajednice Herceg-Bosne a ne općim interesima bh. Hrvata. Optiranje Hrvata za BiH izgubilo je državotvornu energiju i pretvorilo se u pogubnu borbu za svoj teritorij. Tako su bh. Hrvati završili u apsurdu: u ratu protiv države BiH za koju su masovno glasali.

Summa summarum:

To je, u osnovnim crtama naznačen, povijesni hod jedne etnokonfesionalne nacije koja je, u potrazi za vlastitom državom kao nekom “kolijevkom”, razvila mit o vlastitoj pripadnosti zapadnom civilizacijskom krugu a koja – u stvarnosti – predstavlja grubi kontrapunkt zapadnom, sekularnom modelu nacije.

3. „Obećavajuće“ rezignacije

Sve je ovo zapravo pledoaje za jednu potisnutu i marginaliziranu mikrokultru bosanskog predznaka, nastalu po visokoj cijeni, a lakomisleno žrtvovanu na „Oltaru“ nacije – sekularnog božanstva jednog konfesionalnog identiteta koji se, već više od jednog stoljeća, ultimativno nastoji nametnuti kao osmi „sakrament“. Ta – nova kultura, naše novo „MI“ – kao i svaka druga nastoji se etablirati kroz svoje herojske ličnosti čiji se kult brižljivo njeguje, a to su: Starčević – Stadler – Radić – Maček – Stepinac – Tuđman. Svaki na svoj način oni su proizvodili kulturu „žrtvoslovljâ“. Ko danas da to objasni mrtvima? Na koncu konca, ako su komunisti Stepinca i osudili u „montiranom“ procesu, prva ga je izdala upravo Katolička crkva potpisujući 1966. Protokol sa njegovim tužiteljima i sudijama. Stepinac se samo mogao prevrtati u grobu.

Šta sve te povijesne ličnosti, među njima ni jedna iz BiH, pojedinačno i zajedno, proizvode – koju vrstu emocije vezanu za hrvatski identitet u ovoj zemlji? Prije svih strah koji rađa tjeskobu i osjećaj manje vrijednosti, bolesnu potrebu za stalnim dokazivanjem „hrvatstva“, počevši od hrvatskog jezika do integralno-hrvatski interpretirane povijesti. Bojim se da tu nema „drugih vrijednosti izuzev neiskrenog ispovijedanja patriotizma i poštenja“ (Fromm). Ne treba ići daleko: treba samo vidjeti Bosance (donekle i Hercegovce) na privremenom radu u Hrvatskoj, ili što bi neki rekli: „U domovini“. Stalno, uporno „dokazivanje“.

Nasuprot njima, u međuvremenu pribijena na svenacionalni stup srama, stoji prednacionalna kultura bosanskog predznaka. Nastala kao izraz otpora ljudskoga duha sili, i to ne sili koju je kao odmazdu sama „prizvala“ – kultura kao „hereza inicijative“ rekao bi fra Vitomir Slugić – ona u veličini vlastite skromnosti potiče i bodri na nova kulturna pregnuća. Oslušnimo, samo na trenutak, taj stoljetni povijesni „akord“, koji u sebi, u različitim „tonalitetima“ i varijacijama, sažima prednacionalnu kulturnu povijest – biografiju jednoga naroda/nacije – daleko prije „stoljeća dvadesetog“: fra Anđeo Zvizdović, fra Juraj Dragišić, fra Matija Divković, fra Stipan Margetić, fra Bono Benić, fra Nikola Lašvanin, fra Marijan Bogdanović, fra Filip Lastrić, fra Ivan Franjo Jukić, fra Marijan Šunjić, fra Jako Baltić, fra Antun Knežević, fra Grga Martić, fra Mijo Batinić, fra Julijan Jelenić, fra Bono Ostojić, fra Karlo Karin, Fra Rastislav Drljić – konačno kao „tačka“ na „i“: fra Josip Markušić – ni jedan među njima političar od „zanata“ nego od prijeke potrebe.

Cijeli su svjetovi – Istok i Zapad – sadržani u tim imenima, mikrosvijet između Kraljeve Sutjeske, Fojnice, Kreševa, Guče Gore i Jajca, zatim makroprostranstva između Carigrada, Soluna, Beča, Pešte, Rima, Venecije, Dubrovnika, Zadra, Splita, Senja, Beograda i Zagreba, svijetovi Grka, Ilira i Rimljana, Slavena i Avara, Gota i Kelta, Sasa i Osmanlija, Vlaha, Dubrovčana i Mlečana: „galaksije“ identitarnih pojmova. Govorimo o dva tipa kulture: o Zatvorenom i Otvorenom tipu, o dva tipa katoličanstva: neetabliranom i etabliranom – o vječnoj dihotomiji koja u stopu prati jedno rubno katoličanstvo i povijesne odgovore na taj fenomen „rubnosti“. Jedan je rođen u stalnom nastojanju da se u kaos uvede princip reda, druga je svoj red ultimativno postavila kao mjeru stvari.

Sva ta, stoljećima taložena iskustva i mudrost življenja, najviše mudrost nadrastanja gubitničke pozicije, sažima fra Jozo Markušić u pismu upućenom 1939. prijatelju Tugomiru Alaupoviću, bivšem ministru u vladi SHS, u kojem kaže: “I na koncu konca ako nas razdijele bit će opet: udri Jovo nanovo, jer je to narod čija je duša dijelom isprepletena, a dijelom u zemlju zakopana”. Otuda njegovo čvrsto uvjerenje da su BiH “bogomodređene da budu jedna državna cjelina, jedan snop” i da ih se ne smije dijeliti duž etničkih i vjerskih šavova. To je duhovna snaga kulture erosa koja se, za razliku od etnonacionalne kulture tanatosa, ne zatvara u sebe i u svoje izolirane, klaustrofobične provincijalne svjetove ispunjene avetima prošlosti, nego koja, otvorena duha, kroči prema svakom svome bliž(nj)emu. To je kultura koja vas čini građaninom Svijeta jer baštini, preko meridijana i paralela, različita a tako slična životna iskustva. Nastala u dvostrukoj proviniciji – provinciji Osmanskog Carstva i provinciji Bosni Srebrenoj – ova je kultura sve samo ne i “provincijalna”. Svoju “provincijalnost” ona je nadrasla.
Ima ih, i ne malo, koji misle na isti način. Nedavno sam primio e-mail:
“Mislim i ja kao i ti, ali moje mišljenje nema težinu kao tvoje. Mene bi za tren oka ušutkali, a nisam niti relevantan o tome govoriti, ne bi me ‘obadali’ što bi rekli Dalmatinci.”

A sve ovo – agonalnu potraga zamišljene nacije za zamišljenom državom – „predvidio“ je fra Antun Knežević, Bošnjak iz Varcara koji se, prema jednom franjevačkom spisatelju, „nije dao ni vilama osedlati, da bi se priznao jednostavno Hrvatom.“ O tome je Knežević zapisao:

„Ja štujem Hrvate kao milu braću, kao veliki ogranak slavnoga  stabla slavjanskoga, al mnogo više Bošnjake, koji kako veli Gradić, in vita Palmotić, kako uzoriti stasom, toliko slatkim govorom druge grane slavenstva nadmašuju…  Svakom svoje, pa smo onda prava braća. Privariti brata i otimati mu najvažnije i najsvetije stvari ne znači bratstvo, nego krvno neprijateljstvo.“

Mi smo u međuvremenu dostigli svoju ”Utopiju”: utopili smo se u močvari vlastitog etnonacionalizma i neoliberalnog kapitalizma. Za razliku od fašizma koji je ubijao u ime rase, i staljinizma koji je ubijao u ime klase, neoliberalni kapitalizam, kamufliran govorom o ljudskim pravima i demokraciji, čovjeka najprije izmrcvari i duhovno isprazni marketinškim floskulama da bi ga onda, obezvrijeđenog, gurnuo na ulicu bez posla i zdravstvenog te socijalnog osiguranja – prepariranog za dugo umiranje bez nade.

Otkad sam pročitao Kneževića ne prestajem se pitati: kako je znao, kako je vidio unaprijed, kako je osjetio kuda vodi lakomisleno nacionaliziranje i kroatiziranje jednoga neetabliranog (manjinskog) bh. katoličanstva i njegovo navrat-nanos pretvaranje u etablirano (većinsko) pravaško svehrvatstvo Ante Starčevića i politički katolicizam nadbiskupa Stadlera?

Ukratko: sažeo je Knežević – i to prije 130 godina – sve razloge historijske, političke, teološke, etičke i psihološke naravi o problematičnosti konverzije sa bh. orijentalnog katoličanstva na bh. pravaško-vatikansko katoličko hrvatstvo.

Koliko je Kneževićeva zavičajna i znanstvena intuicija bila duboka i nepogrešiva govori nedavno teatralno postavljanje ploče na ulazu u Getsemanski vrt u režiji uzoritog kardinala vrhbosanskog i mnogopoštovanog provincijala Bosne Srebrene. Naime, postaviše gospoda, kako navodi Katolička tiskovna agencija, 29. ožujka 2014. “spomen ploču”. Na ploči je napisan tekst na tri jezika: latinski, hrvatski i engleski, da “Hrvati Pavao, Antun i Jakov [Branković], kršćani iz Sarajeva, vitezovi Svetog groba Jeruzalemskog, godine Gospodnje 1681. kupiše Getsemanski vrt i darovaše ga franjevcima.” Ugovor o kupnji i predaji potpisan je 12. svibnja 1681. godine.

Tako je rečeno, tako zapisano.
A kako je stvarno bilo?
Sve je ovo lijepo i dirljivo, samo ima nekoliko “slovnih” grešaka. Najprije, ne radi se o Brankovićima, nego Brajkovićima, ljudi “ni pod razno” nisu bili Hrvati nego Bošnjaci, bosansko katoličko poslovno građanstvo koje je u sklopu Osmanskoga carstva i franjevačke provincije Bosne Srebrene razvilo transbalkanske poslovne veze i steklo bogatstvo zbog kojeg ih se uspoređuje s “Budenbrokovima”.
Napustivši Bosnu nastanili su se Brajkovići u Beču promijenivši porodično prezime u Branković. Car Leopold I. dodijelio im je 1688. grofovsku titulu. Kao titularni grofovi od Jajca bosanski Brankovići madžarizirali su se u XVIII. stoljeću.
Dakle, oni koji su postavili spomen-poloču u Getsemaniju, preferiraju bečko prezime Branković, a ne izvorno bosansko prezime Brajković. Radi se o klasičnom primjeru “izmještenog identiteta”, “izmještene historijske svijesti” a to je već pitanje za Freuda. Odakle, međutim, ta potreba za kroatizacijom mrtvih? Znanosti – tj. kritičkom umu – ostaje to da nikom ne vjeruje na riječ! Hijacked Memory – “Oteto pamćenje” – kako to u drugom kontekstu navodi jedan Bosanac na privremenom radu u Australiji.

O čemu, zapravo, govori ova epizoda? O samoj suštini hrvatskog “externog” identiteta u BiH: o nemogućnosti funkcionalne operacionalizacije političkog katolicizma preko redovite crkvene hijerarhije. Nije ni to najspornije: sporno je to što se jedan neprovodiv koncept, usprkos svim povijesnim iskustvima, i dalje nastoji provesti. San o tisućljetnoj državnosti dosanjali su međutim samo politički podobni “analno-zgrtačkog, autoritarnog karaktera”: “Bože, čuvaj Hrvatsku vječnih i zavjetnih imovinskih kartona.” Jedan sociolog religije, Bosanac na privremenom radu u Hrvatskoj, današnje stanje opisuje ovako: “Blago pokvarenjacima na vlasti, oni će baštiniti Hrvatsku!” Također: “Dok je nas pokvarenjaka bit će i Croatiae”. Na sceni je Novi Tisućljetni Hrvatski Čovjek: Konvertibilni “Homo Croatiae”.
Nigdje drugdje nego u Getsemanskom vrtu (!) etnonacionalna blasfemija nastoji prevariti i samoga Krista. Za taj joj poduhvat nije potreban „treći entitet“ niti hrvatski TV kanal. Uzoriti kardinal (Oslobođenje, 18. IV. 2014) upozorava: „Govorio sam da ćemo se morati ili iseliti ili asimilirati, nitko me nije slušao“. Ne dovodeći u pitanje dogmu o Svetom Trojstvu i Nicejsko vjerovanje pitat ću uzoritog: „Koje ste djelo ili raspravu na temu hrvatskog identiteta u BiH objavili da bi na taj, u suštini totalitaran način, arbitrirali po pitanju tog istog identiteta? Ako za mjeru stvari uzmemo Bibliju teško da bi ovaj etnonacionalizam političkog katolicizma mogao dobiti prolaznu ocjenu. Tamo naime stoji:  „Dakako svi ste po vjeri sinovi Božji u Kristu Isusu, jer svi koji ste u Krista kršteni, Krista ste obukli. Nema tu više ni Židova ni Grka; nema više ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muškog ni ženskog, jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu.” (Galaćanima 3,26-28). Da je u to vrijeme bilo Srba, Hrvata, Bošnjaka i ostalih, navedeni bi pasus – po logici stvari – glasio: “Nema tu više ni Hrvata ni Srba, nema više ni Bošnjaka ni ostalih, nema konstitutivnih ni nekonstitutivnih naroda, nema čak ni presude Sejdić-Finci, jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu”. Kršćanstvo, per definitionem, nije kompatibilno sa nacionalizmom, pogotovo katoličanstvo jer grčka riječ kathólu znači općenito, opće.

Ne želim biti – ni nominalno – dio “etnobajke” o izmišljenim bosanskim Hrvatima “od stoljeća sedamnaestog”, isto tako objektom straha o “iseljenju ili asmilaciji”, “opredjeljenju ili istrebljenju” rekao bi HDZ BiH, a njihovim protagonistima želim sretan put u budućnost u kojoj će i dalje tvrditi da je Zemlja “ravna ploča”. Uostalom: zar upravo kršćanstvo nije nastalo asmilacijom nekršćanskih kulturnih sadržaja? Da li bi bez tih sadržaja kršćanstvo uopće postojalo? O povijesti te, nimalo nježne, asimilacije Ecclesiae militans dalo bi se puno toga i kazati i napisati.

Pandan “uzoritim” Hrvatima iz Getsemanija “od stoljeća sedamnaestog”, predstavljaju Večernjakov Pečat, Etnofestival u Neumu i “Napredak kao misija” – nemoguća, dodao bih, iz stoljeća dvadeset i prvog: “Đavolska neukusnost komercijalne zabave”. Jednom posijana, etnonacionalna fikcija i dalje ubire svoje groteskne plodove, jednima puneći džepove bez dna, drugima oduzimajući život i samo pravo na život dostojan čovjeka. Od “uzoritog” i “provincijalovog” Krista “od stoljeća sedamnaestog” kao agnostiku bliži mi je Krležin Krist: „Isus je astralni, zvjezdani ljiljan u mučionici Velikog inkvizitora, i tako će on stajati pred nama i to će biti opomena.“

“(…) najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjernost“ – alternativa etnonacionalističkom „svetom“ paganstvu personificirana je u Josipu Markušiću, provincijalu Bosne Srebrene (1928-1931; 1949-1955) kojem ni danas uzoriti ne može halaliti osnivanje svećeničkog Udruženja „Dobri pastir“ – proročanske anticipacije Drugog vatikanskog koncila. Ne spominje uzoriti u svojim propovijedima, u kojima „Dobri pastir“ žigoše kao „anticrkvenu“ udrugu, papu Pavla VI. koji je 25. VI. 1966, slijedeći upravo principe „Dobroga pastira“, preko svoga predstavnika Cassarolija, u Beogradu potpisao Protokol između Vatikana i Brozove Jugoslavije. „Jugoslavenske su vlasti tim Protokolom potvrdile slobodu vjeroispovijesti, jednakopravnost svih vjerskih zajednica i odvojenost crkve i države. Katoličkoj crkvi zajamčeno je slobodno obavljanje vjerskih poslova i uvažena je nadležnost Svete Stolice nad Katoličkom crkvom u Jugoslaviji u duhovnim stvarima. S druge strane, Vatikan je izjavio da svećenici ne mogu svoje crkvene i vjerske funkcije zloupotrebljavati u političke svrhe i osuđeno je političko nasilje i politički terorizam.” Rječju: sve ono što je još januara 1950. – dakle: 16 godina ranije – ostvario “Dobri pastir”. “Tà, tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas”.

Lišen „ikakvih endehaških i svehrvatskih opsjena“, otvoren za vlastiti mikrokozmos s ogromnim duhovnim, intelektualnim i svjetskim iskustvom, očekujući „vijekove socijaldemokratije“, nastupa Markušić sa suprotnih pozicija ukorijenjenih u bosanskom povijesnom iskustvu. Radilo se – u opoziciji Stepinac-Markušić – o odnosu dvaju tipova duhovnosti: duhovnosti odozgo i duhovnosti odozdo. Dok je Stepinac odgovor na jednu povijesno tešku i krajnje nezahvalnu situaciju tražio u „hrabrosti i kreposti” – u duhovnosti odozgo – uputio se Markušić „putem poniznosti” – putem duhovnosti odozdo, na taj način tražeći odgovor na pitanje svih pitanja: „Što treba raditi kad sve pođe naopako”. Nakon što je 1949. isposlovao susret sa maršalom Brozom, „priznaje ga za legalnog vladara, zauzvrat traži i dobiva slobodu vjere i život za mnoge nedužne“. Bila je to samosvjesna gesta osobe koja je znala kuda i zašto, u ime kojih principa ide, ne da moli nego da traži. Franjevački provincijal objasnio je to ovim riječima:

„Mi smo pošli da se vidimo s našim državnim rukovodstvom i da ga pozdravimo, mi lojalni državljani, predstavnici svoje lojalne braće. Ali ujedno da istaknemo ovom posjetom, kao ravnopravni građani svoje države: u oslobođenoj domovini jednaki svima ostalima bez iznimke, kako u dužnostima bez privilegija, tako i u pravima bez diskriminacija“. Kao starješina bosanskih franjevaca, u pismu upućenom subraći 25. VI. 1949, naglasio je Markušić nužnost „da sva braća pravilno shvate potrebe zemlje i naroda, izgradnju i obnovu, te porade na njihovu zadovoljenju u granicama svoje mogućnosti, svoga zvanja i svoga vjekovnog poziva. Volite svoj narod i radite za njega, ali ističemo bez razlike vjere“.
Još je to jedan među (preko)brojnim (ali „sklonjenim”) dokazima da je u slučaju bh. Hrvata jedini primjeren odgovor na monološko okruženje bio i ostao onaj zasnovan na stoljetnom povijesnom iskustvu kohabitacije sa svojom primarnom sredinom – Bosnom i Hercegovinom – daleko od svakog ekskluzivizma, jednoumlja i tlapnje o „materi-zemlji”. „Cilj je” – kaže Lasić – „kultura, a to znači učenje, vječni dijalog (…) umijeće slušanja drugog, traženje plodnih kompromisa u kojima neće biti zaboravljene nadmašene suprotnosti, i iznad svega, stalno traganje za samosvijesti, za samonegacijom”.

Zato se vraćam podnaslovu: „Nomen est Problem“. Ime je znak: od pojedinca do naroda. Jednoj je naciji u BiH na „krštenju“ dato pogrešno ime, iz te pogreške nastale su tragične posljedice, prije svih vlastito samootuđenje i kompleks niže vrijednosti, na kojima se i danas autistički istrajava. „Obećanje“ dato na „krštenju“ „kumovi“ nisu ispunili. U nasljeđe su nam ostavili nerješiv problem: „Hrvatsko pitanje“.

Jednoga „kuma“ proglašavaju svecem, postumne „poruke“ drugoga čitamo uoči lokalnih izbora u BiH održanih 2012. Duž “širokih” socijalističkih puteva, dok oko “Oca Domovine” gleda s Neba, na bill-boardu piše: “Kad bolje razmislimo, svi smo mi pravaši”. Ja bih, na tragu osmog “sakramenta”, dodao: “Sjeti se čovječe da si Hrvat i da ćeš se u Hrvata pretvoriti”. Romantizam i protonacionalizam XIX. stoljeća još uvijek određuju način hrvatskog političkog mišljenja u BiH. Dugi, predugi XIX. vijek.

Propast tvoja u tebi Jeruzaleme.

Htio ne htio, sjetim se jutarnjih latinskih misa koje sam, u kapelici naspram njegove samostanske „izbe“ u Jajcu, ministrirao Markušiću. Nisam ni slutio, a kako sam i mogao, da sam bio tako blizu hodajuće bosanske Povijesti.

I htio ne htio – na tragu fratarskog egzistencijalnog humora – sjetim se jedne nedavne epizode. Kaže neko: „Prema aktualnim prognozama 2074. godine u Evropi će biti samo 5% Evropljana.“ „Koliko će tada“ – pita on – „biti Hrvata“? „Kako koliko“ – pita i odgovara drugi – „95%.“ Ovdje možete biti biti nacionalno „zabrinuti“, nacionalno „zbrinuti“ ili nacionalno „bezbrižni“. Ovo je vrijeme nacionalno „zabrinutih“ i nacionalno „zbrinutih“.

Tamo gdje padne logika, da se ne pozivam ni na što drugo, ostaje samo ljuštura lišena smisla. Nastavit će se ipak uz propovijedi, domjenke, koncerte, izložbe i „misije“, život pod nametnutim imenom i nametnutim „jedinstvenim matičnim brojem“.

Poslije svih „privrtanija“ iz kojih se, po običaju, ništa nije naučilo, onima koji neće pristati na ovu normativnu „kulturu“ ostat će fratarske samostanske kronike – naprimjer Ljetopis kreševskog samostana fra Marijana Bogdanovića – u kojem, pod datumom 7. travnja 1765, dan nakon požara koji je na uskrsnu nedjelju uništio crkvu i samostan, kroničar bilježi:

„Pustimo stoga staro po strani: sve počinje iznova.“

PS. Po završetku predavanja, sa iste adrese kao i citirana, stigla mi je poruka: „Dubravko, čestitam. Volio bih imati tvoje predavanje. Morao sam kući pa nisam ostajao. Citirao si me, neka si. I mene je Knežević oduševio. Da je bogdom bilo po njegovom“.
Stigao mi je i e-mail: „Dubravko, da li je moguće dobiti u elektronskoj formi tvoje jučerašnje predavanje da još jednom oćejfim i da djelujem na tim idejama.”
Sa iste e-mail adrese, nekoliko dana kasnije, dolazi „telegram“ podrške (čini se bivšeg bh. Hrvata): „Dubravko, oćeifio sam nekoliko puta. Ovo je za mene ’Manifest KP’. Ako bude još ljudi sa takvim doživljajem, moramo praviti organizaciju i provoditi ga u djelo. Pozdrav.”
Riješio ’rvacki čovjek dilemu: osjetio “miris” bosanske zemlje, neodoljivu abrahamsku dubinu njezine kneževićevske Povijesti.
Bogamu, pa vidite da i među tim našim bh. Hrvatima (pardon: Bosancima-katolicima), ipak imamo dobrih kadrova!
Neće proteći puno vremena, dok dlanom o dlan – nekih 100-200 godina – kad mi Bosanci postanemo parlamentarna većina, naše Srbe, Hrvate i Bošnjake, kao “ostale”, nećemo majorizirati. Lijepo ćemo ih, andragoški podučiti: “„Mi u Jugoslaviji (hrv. u BiH), na primjer, moramo pokazati da ne može biti manjine i većine. Socijalizam manjinu i većinu odbacuje. On traži ravnopravnost između manjine i većine, a onda nema ni većine ni manjine, nego ima jedan narod, proizvođač, radni čovjek, socijalistički čovjek.“
Živio Drug Tito!
Širi se „hereza inicijative“, ne vole ljudi da ih se drži u „svetom“ strahu i neznanju.
Na svakom je pojedincu da bira: uz Kneževića ili protiv njega.
Ostvaruje se ona „zbrinuta“, „proročanska vizija“: „Opredjeljenje ili istrebljenje“ (hrv. uhljebljenje).

Dubravko Lovrenović 

(Pristupno predavanje održano u Akademiji nauka i umjetnosti BiH 23. IV. 2014.)

Advertisements