Tags

, , , , , , , , ,

Identiteti – kulture – jezici / Hrvatsko pitanje: oralni manipulativ (II) ∈ polemika

Idiot ili prostitutka pitanje je (hrvatsko) sad!

autor: ŠŠŠ...UGO VLAISAVLJEVIĆ (DANI, juni 2014)

Otvorim magazin Dani i vidim piše: Prof. dr. Dubravko Lovrenović. Novinski članak okićen akademskom titulom. Ozbiljan pečat koji ovjerava lascivan nadnaslov (Hrvatsko pitanje: oralni manipulativ) i neobičan naslov (Estradni princip Karleuše). Iz teksta saznadoh da sam to ja: Karleuša koja oralno manipulira lokalnom estradom. Kakva to seksualna fantazija motivira novoprimljenog akademika koji je odlučio da koketira sa žurnalizmom i estradom?

Ponovo stara boljka lokalnog novinarstva kada se u njemu javi makar slabašan proplamsaj polemike. U prvom čitanju ostajem preneražen brojem pogrda i „ružnih riječi“. Pa od toga je satkan čitav dugački članak! Otkud sad to? Što sam zgriješio? Bio sam učesnik nedavno održane Međunarodne znanstvene konferencije u Mostaru. Lovrenovića tamo nije bilo. Ali mu je zapela za oko. To nigdje u članku ne kaže, ali izgleda da je gledao neki video snimak mog izlaganja. No, ni to nije izvjesno, budući da se od svega što sam rekao osvrnuo na naslov mog priloga. Ima tu, doduše, i jedna upečatljiva slika na koju se poziva: da sam uzeo kredu i crtao po ploči. Dugo vremena sam bio pošteđen ovakvih napisa. Dakako, ako ne računam anonimne tekstove po brojnim portalima. A tu je prije svega portal koji uređuje Lovrenovićeva nevladina udruga za „akademske slobode“.

Najmanje dvije-tri godine ne dajem medijima nikakve izjave u svoje ime, ne iznosim svoje političke poglede, a pogotovo ne teorijske interpretacije. Nakon bjesomučne kampanje, od koje je godinama brujala sarajevska kotlina, naučio sam se pameti. Zauvijek, ili makar za dugo vremena, izgubio sam svaku vjeru u djelotvornost angažmana u civilnom društvu. Za civilno ili civilizirano ostalo je beskrajno malo prostora u partijsko-ideološkim, građansko-nacionalističkim ratovima nakon rata. U mojoj odluci su me neki sarajevski mediji i preduhitrili: nema načina da se pojavim u njima čak niti kao slučajni prolaznik. Izvjesni novinari i reporteri imaju striktnu naredbu da mi ne prilaze.

Morao je Lovrenović dugo i strpljivo čekati da bi imao priliku čuti da u javnosti iznosim svoje poglede o situaciji u BiH. Mjesecima i mjesecima, čak dvije godine, po svoj prilici od one naše posljednje polemike kada je svoju neuspješnu kandidaturu za rektora Sarajevskog univerziteta krunisao mobilizacijom kantonalnog odbora SDP-a da bi nasilno zauzeo vjerojatno već davno obećanu fotelju. Tada se raspravljalo i o prijavi doktorske teze Fatmira Alispahića, što je očito ostalo kao još jedna bolna rana na koju se vraća Prof. dr. koji brine o općem dobru. Pa ipak ga je izdalo strpljenje, prerano obuzela strast da naplati svoj dug, bolje reći iskali svoj bijes, jer samo tako mogu objasniti ono što sam pročitao. Zašto? Zato što Mostarska konferencija nije nikako mogla biti dobra prilika za ovakav novinski tekst. Što to Lovrenović nije vidio ili, radije, nije htio da vidi, dovodi u pitanje njegovu akademsku čast i kompetenciju. Ako novina za široku publiku prenosi sadržaje sa neke znanstvene konferencije, a posebno ako ih tumači, onda se tu javlja poseban problem, problem „prevođenja“ jer je riječ o različitim „jezičnim igrama“. Pouzdan prevodilac na „narodni jezik“ može biti samo znanstvenik koji dobro razumije o čemu se tu sve radi. Upravo je poanta Lovrenovićevog članka upućenog širokom sloju građanstva to da je on kao znanstvenik „pročitao“ znanstvenike koji se tamo negdje, na znakovitom mjestu, okupljaju. Cilj članka je odaslati upozorenje domaćoj javnosti da se nešto nimalo bezazleno dešavalo u jednom (polu)zatvorenom akademskom krugu. U stvari, ništa važno u znanstvenom smislu nisu tobožnji znanstvenici imali tamo jedni drugima reći, oni su govorili svojim „ezopovskim jezikom“ samo da bi prikrili svoje namjere, a to je upravo ono što istinski znanstvenik-humanista-patriota ima dužnost objaviti radnome narodu. Međutim, da bi se prozrela Mostarska konferencija ili makar njen najpodmukliji učesnik (koji stalno nešto petlja: te jest te nije za „treći entitet“) trebalo je malo više truda nego što ga je Lovrenović bio spreman uložiti. Pitanje je što je on od svega uopće bio u stanju razumjeti.

Ipak će netko možda primijetiti da je Lovrenović u svome tekstu imao nekakvih argumenata, makar u začetku. Recimo u prvih par redaka se bavio naslovom moga izlaganjem na Konferenciji, a koji glasi: Zašto rješavanje hrvatskog pitanja ugrožava opstanak BiH? I otkrio da tu ima neki paradoks. Svaka čast! A ne bi smjelo da ga ima, jer to ne da logika! Doduše, naš povjesničar koji nikada nije studirao logiku ne zna da se logika na koju misli ne bavi istinitošću stavova nego njihovom valjanošću, a ponajmanje se bavi pitanjima. Naime u mome naslovu ima ne samo „hrvatsko pitanje“ nego i upitnik! Čujmo, dakle, jedan jedini istinski osvrt na moje izlaganje, par redaka od četiri strane magazina ili gotovo osam punih kartica!

„Naime na razini logičkih postulata jasno je da rješavanje ‘Pitanja’, ne može ugroziti Bosnu i Hercegovinu. Upravo obratno: rješavanje omogućava, a ne ugrožava opstanak BiH. Autor je, dakle, već u samome naslovu, logici okrenuo leđa.“

Tako izgleda kada se Prof. dr. trudi u svojoj analizi. U naslovu se sakrio paradoks koji je „logici okrenuo leđa“. Samo ga je trebalo kao kakvu uš otkriti i istisnuti. Sadržajem moga izlaganja Lovrenović se više nije bavio, osim onom scenom s kredom: tko god crta po ploči vrijeđa svoje slušatelje! A zašto bi se i bavio? Lijepo je to najavio: „ako je već u naslovu“ takva stvar, kako li je tek u ostatku teksta. Priznajem, imam još jedan dobar naslov da sablaznim svoga „kritičara“: Zašto rješavanje pitanja Sejdić-Finci ugrožava opstanak BiH? Možda zato što se ova dvojica ne izjašnjavaju kao Bosanci? Gdje ovdje leži paradoks?

Onda slijedi duga niska uvreda i denuncijacija. Ali to ne ide tek onako nemotivirano, kao puki ispadi. Ima to svoju strukturu tijesno povezanu sa Lovrenovićevim ideološko-partijskim opredjeljenjem. Paradoks iz naslova je kao škljocanje brave na katancu moga dobro čuvanog i pedantno ispunjenog dosjea pohranjenog kod izvjesne moćne Ideološke komisije. Već požutjele, stotinama puta vađene stranice opet se citiraju. Lovrenović uzima samo tri, od kojih su dvije posve iskrzane. Pritom napominje svoju selektivnost: stranica ima koliko i kišnih kapi, ne mogu se izbrojati. Dosje o mojoj nemoralnosti nema kraja! Nisam ni počeo čitati članak koji najavljuje osvrt na Konferenciju, kada se eto nađoh oči u oči sa neumoljivim Moralnim sucem. Ovaj put je milostiv, iznijet će na vidjelo samo tri moja prestupa. (Na kraju slijedi i kazna koju, avaj, nema tko da izvrši.) Na temelju samo ta tri primjera Lovrenević je uvjeren da će dokazati čitateljstvu kako sam ja moralna hulja, što mu onda dopušta, kako vjeruje, da sam pređe sve granice pristojnosti i moralnih skrupula. Pa ni neke „moralne gromade“ Kotline, najviše njih iz lože PEN-a, nisu mi svojevremeno ovakve stvari izricale. Evo kratki izvod koji stoji na naslovnici moga dosjea:

– moralno indiferentna osoba, mijenja i krije stavove, nitko mu više ne vjeruje, čovjek provincijalnog neukusa i egomanije, ekvivalent modernih sponzoruša, sofisticiranih prostitutki, živi primjer estradizacije filozofije, nudi suludi povratak fašističkoj ideologiji, hiperadaptilan lažov i kameleon, najviše voli Sebe, pročitani politički ekstremist, demantira samog sebe, konzistentno nekonzistentan, vrijeđa inteligenciju svojih slušatelja, zavodi studente do ivice samoubojstva…

Da li sam ja doista idiot koji na ovakve objede hoće da odgovori? I to tako da ne preuzme ovaj toliko tipični žanr lokalnog novinarstva u kojem najogavnije stvari ispisuju najobrazovaniji? Nema načina da se dostojanstveno odgovori na ovakva vrijeđanja. Da prihvatim ulogu optuženika i kažem: nisam lažov, ima konzistentnosti u mojim stavovima, nikada ne radim nešto zbog novca, volim i svoje bližnje a ne samo sebe, komunista sam nisam fašista, umjeren a ne ekstremist, ne podajem se…

Samo bih ispričao priču koju bih volio vidjeti prikačenu uz jednu od spomenute tri stranice mog dosjea. Ispričati još dvije priče, uvjeren sam, nema smisla. O pravu Alispahića da piše doktorsku disertaciju, čak i da je dobio najgoru presudu, sve sam već kazao u prethodnoj polemici sa Lovrenovićem. Tumačiti odluku Senata povodom angažmana profesora Zovka, nakon što sam na zasjedanju tog tijela pred svima prijavio svoj konflikt interesa i zatražio izuzeće, nipošto nemam namjeru. Upravo bih Lovrenoviću ovim povodom postavio isti prigovor koji on meni upućuje: zar je u jednoj prilici fašizam sporan, a u drugoj nije? A još se pritom jedan sporni junak pojavljuje u njedrima nastavničkog zbora, dok drugi ostaje daleko izvan.

Priča govori o zamci u koju upada onaj koji bi da odgovori ne odgovarajući (doslovno). To je, dakako, priča o ironiji. To je ono što uvijek ponovo pokušavam učiniti kada primim ovakve uvredljive prozivke: ako već ne šutim, i tako za javnost priznajem svoju krivnju, onda odgovaram tako da se ne pravdam, a to onda izgleda kao da izvrdavam odgovor. To je priča o famoznoj emisiji Pošteno, koja je za moje brojne sarajevske „kritičare“ gotovo jedina stranica moga opusa. Nevjerojatno je koliko velikih intelektualaca bulji u televiziju, kao da nitko navečer ništa ne čita. Uvredljivo može biti i pitanje, a jednu od najvećih takvih uvreda upravo sam dobio u spomenutoj emisiji. Glasilo je: „Koliko Vas plaćaju u Avazu?“ Pritom sam se, na svoje veliko iznenađenje, u studiju zatekao na stolici urednika Avaza. Abdulah Sidran je to lijepo nazvao „sačekušom“. Odgovorio sam nešto kao: „Uh, dobro sam plaćen, ne bi vjerovali.“ Odmah je osvanuo članak da imam „najmanje nekoliko hiljada razloga“ zašto pišem „gdje ne treba“. Nekoliko desetina napisa je objavljeno kako sam priznao da sam „plaćenik“. Utrkivali su se vrsni intelektualci, mladi i stari da se zgražavaju nad mojim moralnim posrnućem. Čak me je jedna ugledna književnica iz PEN-a, smilovavši se nad mojom sudbinom, pokušala obraniti objašnjavajući da se svako bori da nešto zaradi. Eto tako smo i nakon tolikih godina došli do Lovrenovićevog principa Karleuše! Ironija se ne smije koristiti pred ideološkim komisijama.

Još manje je dozvoljeno kretanje tamo-amo preko taborskih utvrda. Liberal je smiješan lik koji se sa visoke utvrde vidi kao kameleon ili ljigavac. Još uzaludniji posao je zastupati „etnokulturnu pravdu“ koja svakom kolektivu daje priličnu dozu legitimnog prava i to u što ujednačenijoj proporciji. A da ne govorimo o ogromnom otporu i političara i laika da se o etničkom identitetu govori u okrilju neke struke. U doba „bratstva i jedinstva“ nije bilo nimalo poželjno izučavati etnički identitet. Još manje je to u doba etnonacionalizma. Ne zna se kada je to opasnija rabota. Jučer je to bilo kontrarevolucionarno djelovanje, a evo i danas bi Lovrenović da reaktivira famozni paragraf 133, pa da makar jednog učesnika Mostarske konferencije sprovede u zatvor!

Ne čudi stoga da i dalje vlada duboko uvjerenje da se svaka rasprava o „nacionalnom pitanju“ mora budno motriti, a da je njen jedini legitiman oblik pred Ideološkom komisijom koju „Čovjek plaća“. (Da ne bude zablude, ironično se osvrćem na Lovrenovićevo nesvjesno umetanje glavne figure predizbornog slogana SDP-a kada tvrdi da sam rekao: „Čovjek me plaća.“) Na nedavnoj Sjednici Savjeta SDP-a, kao i pri ulasku u ANUBiH, mogli smo čuti kako izgleda Lovrenovićeva obrada „hrvatskog pitanja“. Trebalo je demonstrirati kako izgleda minuciozna obrada politički delikatne teme bez buđenja straha za budućnost naše omladine. Otprilike ovako: nacionalni identitet je „konstrukcija“ te stoga i „glupost“. Dopušta „dekonstrukciju“. Evo će je povjesničar Dubravko odmah i izvesti. Slijedi performativ koji nadmašuje sva očekivanja: „Narode, nisam više Hrvat, to je glupost, odsada sam Bosanac!“ (Hem je pametno, hem probitačno.) Posvuda se čuje: Bravo! A najvažnije je da Čovjek plješće. Velika briga mu je spala sa srca. Svi su ushićeni. Širi se blagovijest: Hrvatsko pitanje je riješeno! Hrvatsko pitanje je riješeno!

(Moderatori sa portala Poskok, njihovi čitaoci-komentatori, svršavaju na Ugu, bukvalno. – Santas’ Laboratory)

Advertisements