Tags

, , , , , , , , , ,

identiteti – kulture – jezici

Hrvatsko pitanje: oralni manipulativ
Estradni princip Karleuše

autor: Dubravko Lovrenović (DANI, juni 2014)

U organizaciji Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i Hanns Seidel Stiftunga održana je 4. i 5. VI. 2014. Međunarodna znanstvena konferencija: “Identiteti – Kulture – Jezici” s ovogodišnjom temom Kulturna i identitetska raznolikost BiH – europske perspektive jednoga podijeljenog društva. Dvije su bile podteme: „Identitet, povijest i kultura“ i „Jezik, mediji i umjetnost“. Sudeći po imenima sudionika i temama njihovih izlaganja Konferencija je zamišljena multidisciplinarno, što će reći dijaloški. Profesor Ugo Vlaisavljević predstavio se izlaganjem: „Zašto rješavanje hrvatskoga pitanja ugrožava opstanak Bosne i Hercegovine?” Ovako sročeno “Pitanje” podrazumijeva da su ostala dva pitanja – srpsko i bošnjačko – riješena što neupućene zavodi na krivi put, dok samome “Pitanju” daje melodramatski i doktrinarni naboj. Naime na razini logičkih postulata jasno je da rješavanje “Pitanja”, ne može “ugroziti” Bosnu i Hercegovinu. Upravo obratno: Rješavanje omogućava, a ne “ugrožava” “opstanak” BiH. Autor je dakle, već u samome naslovu, logici okrenuo leđa. Osim toga to je u kontradikciji sa tekstovima i intervjuima istoga autora. Njegovim riječima: “Treći entitet ne slabi, nego jača BiH (…) budući “da je borba za hrvatske nacionalne interese, koja je postavljena kao zahtjev za trećim entitetom – hrvatskom federalnom jedinicom, sada najrealniji put.” Time je riješeno pitanje odnosa teme i stila: “Očito je da je tema ono što se govori, a stil je ono kako se govori.” Ali: “stil katkad jest pitanje teme.” Znači li to da je autor revidirao ranije stavove? Time je, sa „europskim perspektivama“ mitsko i mitološko Hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini ušlo u novu, odlučnu i dramatičnu fazu rješavanja. Riješi li se „Pitanje“, u opasnosti je Bosna i Hercegovina! Znači li to da entiteti, isprepleteni u različitim oblicima složenosti, ne čine jednu cjelinu? Vlaisavljević istovremeno i mijenja i krije stavove. Logički paradoks njegov je stalni pratilac. Živimo u patrijarhalnoj kulturi stereotipa, zato je argumente teško prihvatiti i zato je Vlaisavljević svoj na svome. Objasnimo i zašto.

Konzistentna nekonzistentnost

Vlaisavljević je, kao moralno indiferentna osoba, izgubio kredibilitet a pouzdano znam da mu ne vjeruje ni bilo ko drugi upućen u spektar njegovih kontradiktornih stavova koje, to je očito, ni on sam više ne može pamtiti. Navest ću tri primjera njegove moralne neusaglašenosti sa umom. To svjedoči, kako u svom djelu “Enchiridion Ethicum” ističe Henry More, o “odlučujućoj ulozi koju intelekt igra u stvaranju moralnog”. U ovom slučaju: nemoralnog! Vlaisavljević naime, kao profesionalac humanistike, ne vidi ništa sporno u tome da na Filozofskom fakultetu u Sarajevu doktorira kandidat koji otvoreno zagovara fašističke, nacionalističke i antisemitske ideje. Zborio je i pisao o ljudskim pravima i grozio se na bivši režim koji je krasilo jednoumlje: moralno-politička podobnost kandidata-doktoranta. Nastavno-naučno vijeće istog Fakulteta nije izglasalo referat o temi i kandidatu, ali je Senat Univerziteta u Sarajevu, po ubrzanoj proceduri, tu odluku preinačio u pozitivnu. Time su fašizam, nacionalizam i antisemitizam, iza kojih je stao Vlaisavljević, postali legitimne humanističke discipline. Stjeran u škripac vlastitih etičkih i logičkih nedosljednosti, u emisiji “Pošteno”, svoje mijenjanje dresova i fesova, vidno crven u licu, Vlaisavljević je lapidarno objasnio: “Čovjek me plaća.” Time je obznanio da je humanistika profitabilna disciplina. Čim ga je “Čovjek” prestao plaćati, prestao je Vlaisavljević pisati. Po tom naopakom principu profita funkcionira korporativistička filozofija neoliberalnog kapitalizma. Plaćen sam, dakle postojim! Estradni princip Karleuše: “Koliko para, toliko muzike”.

Dezavuirajući kolege sa Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, bez ikakve zvanične najave i procedure, izbacio je Vlaisavljević, ovaj put kao prorektor Univerziteta, iz komisije za ocjenu jedne doktorske disertacije Prof. dr. Juru Zovka i na njegovo mjesto imenovao – Sebe. Time se predstavio u ulozi nosioca protuintelektualnog istitucionalizma i monopolističkog materijaliste. Na sjednici Nastavno-naučnog vijeća Filozofskog fakulteta, na kojoj je jedan od kolega doveo u pitanje ovakve staljinističke metode, Vlaisavljević je objasnio da je kolega Zovko proustaški orijentiran jer je, navodno, objavio djela jednog ustaškog zločinca. Sve kad bi to i bila istina, Vlaisavljević je time ponovo demonstrirao vlastite dvostruke standarde: u jednoj prilici fašizam nije sporan, u drugoj jest. Nabrajati slične primjere značilo bi brojati kišne kapi.

Treći entitet Macht Frei!

Izlaganje na mostarskoj Konferenciji započeo je Vlaisavljević snishodljivo: „Prvo, uistinu od srca, s dubokom naklonom, želim da zahvalim organizatorima na ovom pozivu koji je za mene doista bio veoma značajan i počastvovao me.“ Odakle ta potreba za dodvoravanjem domaćinu? Zatim je objasnio da je obradio temu koju je dugo odlagao, ali je puno radio na njoj, istraživao je. Istovremeno je dugo odlagao i puno radio na „temi“? Ponovo logički paradoks! Sve to začinjeno je odgovarajućom dozom mitomanije što slušateljstvu oduzima moć rasuđivanja i podiže etnonacionalni adrenalin. Kaže da ima previše materijala i traži kredu da bi vizualno predočio svoju objasnidbu. Već samim tim dao je do znanja publici šta o njoj misli… jer joj treba crtati. “Slikovno citiranje (…) u neverbalnim sustavima” objašnjava Goodman u svojoj knjizi: “Načini svjetotvorstva”. Crta Vlaisavljević kredom na tabli i kaže: “Vektorski mir”: jedan vektor bošnjački, drugi vektor srpski, treći vektor – hrvatski – on je remetilački. Dva nacionalna pitanja, dva vektora, su riješena, treće pitanje, treći vektor, hrvatski, ostao je neriješen. Opasno je to, kaže Vlaisavljević koji je kao prorektor Univerziteta ugrožen u Sarajevu, i riskantno “Pitanje” ali, eto, on je na svoja pleća preuzeo tu “opasnost” tumačenja, jer je o tome govorio i ranije a trebala je velika hrabrost da se o tome govori: o hrvatskom nacionalnom pitanju. Glave su zbog toga padale, razmišljalo se o prelasku u ilegalu. Najmanje jedna hrvatska “Ćele-kula” dala bi se od njih napraviti! Izopačeni Goodman: “Načini krivotvorstva”. Ne zaslužuje zato bilo kakav, najmanje ozbiljan, osvrt sve ono što je „doista počašćen“ ovom prilikom (iz)lagao ugroženi Vlaisavljević. Ovaj spoj provincijalnog neukusa i egomanije ekvivalent je modernih sponzoruša, sofisticiranih prostitutki, koje mentalitet prostituisanja pravdaju višim interesima. Vlaisavljević je također živi primjer estradizacije filozofije, koja ne samo da ništa ne rješava, nego kao rješenje nudi suludi povratak fašističkoj ideologiji „krvi i tla“. Treći entitet Macht Frei!

Teorije krvi i tla

Ovoga etnofilozofa što se tiče stvari su jasne: radi se o osobi koja će za svaki svoj postupak naći metafizičke razloge. Hiperadaptabilnost i kameleonstvo njegova je komparativna prednost pred svakim ko u današnjoj Bosni i Hercegovini pretendira na odgovorno mišljenje i smisleno ljudsko bitisanje. Mišljenje kao kritički i autorefleksivni postupak sa svrhom mijenjanja postojećeg stanja ovdje je ukinuto i sve je postalo dopušteno, zato su Vlaisavljevići dočekali svojih pet minuta. Nevladin sektor – mostarski hrvatski vektor – ugroženi sarajevski prorektor: svemu korektor. Ne znači to da Vlaisavljevića treba podcijeniti, on je čovjek budućnosti, njegov Idol njegov je Oreol. On najviše voli Sebe, a druge po potrebi voljenja Sebe. Nije mu zato, po toj potrebi, problematično da hrvatsko slušateljstvo u Mostaru uvjerava da su bh. Hrvati, u duhu teorije krvi i tla, zaokružili svoj teritorij, svoje institucije, svoje Sveučilište te da, sukladno tomu, posjeduju sve atribute suverene nacije. Trebalo bi, blago rečeno, biti glup najmanje onoliko koliko je on „doista“ lišen skrupula, pa nasjesti na ovo „Ućerivanje“. Gura naime, i ne od jučer, Vlaislavljević bh. Hrvate u treći entitet, a da to radi iz humanističkih uvjerenja u to mogu povjerovati samo naivni. „Pitanje“ i jest nastalo fašisoidnom simbiozom vjere, etnije i teritorija koju, čas otvoreno, čas prikriveno, zagovara Vlaisavljević. Radi ovaj etnofilozof, riječima Sime M. Ćirkovića, na dvjema privilegijama, sve za dobro zajednice: “privilegiji podijeljenosti” i “privilegiji zaostalosti”. Uz različite entitete idu i različite “istine”. “U znanstvenoj je raspravi”, kaže Goodman, “najvažnija doslovna istina, ali u pjesmi i romanu metaforička ili alegorijska istina može biti važnija, jer čak i doslovno lažna tvrdnja može biti metaforička istina”. Ovdje je riječ o raspravi na znanstvenoj Konferenciji!

Vlaisavljeviću međutim nije nepremostiv problem demantirati ni samoga sebe. Nakon što je zagovarao treći entitet, sada se u Mostaru zaklanja retoričkim pitanjem: „Može se pretpostaviti da Hrvati, zato što su manjina, nemaju riješeno svoje nacionalno pitanje. Srbi i Bošnjaci, tamo gdje su većina, a to su dva entiteta, ne postavljaju svoje nacionalno pitanje kao nacionalno. Je li onda hrvatski entitet jedino rješenje? Ili je to zabluda na koju nasjedaju pobornici politike kolektivnih prava?” Zašto Vlaisavljević neće da vidi ono što svi vide i svi znaju: da je tamo gdje su Hrvati u većini “Pitanje” riješeno diskriminacijom ne-Hrvata, dok se u manjinskim sredinama postavlja “Pitanje”. Time je na vidjelo iznio razliku između dvaju aspekata “Pitanja”: jednog rješenog, u Herceg-Bosni, i drugog nerješenog, u Bosni i Hercegovini. Ostaje jedna dilema: da li se Vlaisavljević toliko udaljio od stvarnosti da svoje čitateljstvo i slušateljstvo smatra intelektualno insuficijentnima da, prema vlastitim trenutačnim potrebama, može manipulirati njima i vrijeđati njihovu inteligenciju? Zar zaista živi u uvjerenju da njegov radikalni relativizam još uvijek prolazi? Zar mu nije jasno da je pročitan kao politički ekstremist koji, prema definiciji Srećka Puliga, bezobzirno zastupa neprihvatljive i nepoopćive krajnosti?

Društveni život i neograničena samovolja

Hrabre zato izjave evropskih zvaničnika, naprimjer njemačke kancelarke Angele Merkel koja, govoreći o evropskoj perspektivi Zapadnog Balkana, kaže da je „jedno od glavnih pitanja na putu ka članstvu u EU vladavina prava.“ Osim toga, istaknula je „da od kvaliteta pravnog sistema zavisi i spremnost na investiranje njemačkih kompanija.“ Nije se teško složiti sa uvaženom kancelarkom, međutim ima tu jedan tehnički problem: Još od 1992. lisica je puštena u bh. kokošinjac a sada se od kokošiju traži da poštuju pravne norme. Danke Deutschland! Hrvatski premijer, gospodin Zoran Milanović, bio je eksplicitan, naime da “uz ovakav odnos Bruxellesa prema njoj (BiH) neće nikad postati članica EU. Nema šanse.” A Konferencija govori o “europskim perspektivama.” Boris Buden ne bi se s tim složio: “Hoće li ta EU biti nekakva država i u kom smjeru sve to ide? Svi idu ka EU, ali nitko ne pita kamo ide EU (…). Gledajući u retrospektivi nekadašnju ulogu Jugoslavije, u ideji nesvrstanosti je ona bila puno naprednija, progresivnija, koja je omogućavala daleko intenzivniji doživljaj svijeta, nego ovo natjecanje da se upadne u provincijalnu Evropu. Evropa više nije mjesto univerzalnih istina i spoznaja, univerzalnih vrijednosti, bilo da je riječ o demokraciji, o intelektualnoj proizvodnji, o kulturi. To su prošle stvari (…).” Uzalud su zato Konferencije i opći znak “ugrozbe”, oni samo dodatno zamagljuju “Pitanje”. “Hrvatsko pitanje” danas je, kao što je to “oduvijek” i bilo, prije svega pitanje “značaja uma za moralno”, odnosno “voljna jačina odluka uma”. Zato bi organizatori i sebi i drugima učinili daleko više da su osvježili učenje Richarda Cumberlanda ((1631-1718) koji “izvodi opšti dokaz uma da je društveni život sa neograničenom samovoljom svakog pojedinca uopšte nemoguć.”
Imajući u vidu neograničenu samovolju Vlaisavljevića, sklon sam vjerovati da je ovdje riječ o dvostrukom promašaju i teško bih se složio sa naslovom jednog izlaganja na Konferenciji u zapadnom Mostaru: “Zašto bi filozofi trebali biti upravitelji države?” Ja bih radije poručio studentima Sveučilišta da slijediti Vlaisavljevićeve teze znači isto što i pristati na intelektualni suicid. On se naime poistovjećuje sa Cezarom jer piše da ga je izdao Sin Brut. Time je, sam sobom, s „Pitanjem“ i bez „Pitanja“, objasnio o čemu se ovdje radi. Sve to sublimira Snježana Kordić:

“Svaka nacija je laž, kojoj su vrijeme i povijest — kao starim mitovima i klasičnim legendama – dali samo privid istine. Nijedna nacija nije prirodno nastala. Usprkos povezanosti i bratstva, koje naizgled još uvijek postoji kod malobrojnih, nailazi se izvan uljepšavajuće — književne, povijesne, umjetničke — fikcije, u kojoj uobličavaju svoj identitet, na zastrašujuće povijesne činjenice. Te činjenice pokazuju da su sve nacije nastale političkom samovoljom, pljačkom, intrigama vladara, golim ekonomskim interesima, kombinacijom sirovog nasilja i slučaja”.

Treći entitet Gogoljevih “Mrtvih duša”

Program Konferencije nije dao odgovor koji bi me, istina kao Nekonstitutivnog i Ostalog, ipak zanimao. Naime ostalo je zagonetno da li je Program uključivao obilazak “Dvora Matanovih” (nekih skromnih 2000 metara kvadratnih) kao simbola riješenog “Hrvatskog pitanja”. Tu su se, na licu mjesta, učeni znanstvenici i narcisoidni analitičari mogli uvjeriti da je “Pitanje” riješeno toliko kvalitetno da svaka naknadna, zapravo post mortem analiza, o entitetima i identitetima gubi smisao. Zašto riješavati “riješeno”? Ljubuski.info o tome piše: “Kako je moguće da u državi siromašnih, opljačkanih, obespravljenih i gladnih ljudi, političar ima na raspolaganju pet milijuna maraka za gradnju dvorca? Bez imalo stida, i bez osjećaja nelagode Čović je sagradio to carstvo bez trunke suosjećanja s djecom bez roditeljskog staranja u Mostaru, s hendikepiranom djecom, sa siromašnim sugrađanima i desecima tisuća siromašnih, gladnih i obespravljenih. Građani Mostara nemaju ni koru kruha, jer je grad već odavno u kolapsu. Sve više ljudi po dnevni obrok odlaze u pučke kuhinje. Nema novca za financiranje Domova za djecu s posebnim potrebama, ali se jednom moćniku prohtjelo da spiska pet milijuna maraka u dvorac. Otkud mu tih pet milijuna? Hoće li se konačno netko u ovoj državi odvažiti i upitati tog čovjeka odakle mu novac i kako ga je stekao. Javne ličnosti, a pogotovo političari morali bi prikazati svoje stvarno imovinsko stanje i navesti na koji način su došli do novca.” Gledao sam, krajem devedesetih, kako hadezeovska izborna etnomašinerija, u jednom drevnom katoličkom toposu centralne Bosne, glasove kupuje – vrećom krompira (hrv. krumpira). Tu se, na licu mjesta, mogla vidjeti razlika između glasača i birača.

Matan je “Pitanje” riješio “objedinjavanjem moralnosti i sreće”. Već sama ta činjenica garant je „konačnog rješenja“ sukladno najvišim „europskim“ standardima, kao što je i garant opstojnosti bh. Hrvata. Napokon možemo odahnuti i, osim metafizičkih, posvetiti se drugim, prizemnim pitanjima. Naime na Konferenciji su, govori to lista sudionika, u globalizacijskom duhu izmireni, uz zadovoljenje obostranih taština i interesa, intelektualno-umjetnički i političko-analitički na jednoj, te tajkunski duh hrvatskog naroda na drugoj strani. U Stolnome Mostaru, Jedna do Druge, našle su se gromade naroda hrvatskoga: Misleća i Tranzicijska. Uz terciranje Prof. dr. sc. Cumberland dalje kaže: “Najviši stepen aktivne blagonaklonosti, koju svako umom obdareno djelatno biće pokazuje prema svima sebi ravnima, stvara najsrećnije stanje kako zajednice, tako i pojedinca, ukoliko se ono može uopće postići, i čini neophodnu pretpostavku za to. Najviši moralni zakon je, dakle, dobro zajednice: sve što ovome vodi u susret moralno je.” Zajednica čije “Pitanje” rješava Ugo Vlaisavljević ne treba se brinuti za svoju budućnost… jer je neće ni imati.

Umjesto budućnosti imat će svoj, Treći entitet: Ugoslaviju. Biće to entitet Gogoljevih “Mrtvih duša”. Jedna mrtva duša – jedni Dvori Matanovi. Uostalom to je evropski princip jer, kako objašnjava Pulig, “EU je, u svim svojim mijenama, od početka do kraja, projekt vladajućih elita, koji će i postojati dok to elitama bude odgovaralo.” Te elite instalirale su za sebe ovdašnje pseudoelite. Rezultat takve evropeizacije jest i Ugo Vlaisavljević čija izdaja struke i filozofičarenje su zasnovani na spoznaji o vlastitoj nekažnjivosti. Dobri, stari paragraf 133! Zato i svi oni koji, pored Vlaisavljevića, izravno ili neizravno, izrijekom ili neizrijekom, “Pitanje” rješavaju bez ovih i ovakvih ozbiljnih premisa izgledaju kantonalno: Hercegovačko-neretvanska županija kao mitska (Crveno)-Bijela Hrvatska.

Advertisements